Jedan trenutak,
treptaj oka,
sekunda u vremenu.
Nestala je.
Otišla je daleko.
Lik iz djela iščeznuo pred čitateljem.
Mnoštvo pitanja.
Pogled uperen u nebo.
Izgubljena molitva.
Riječi progutane u nemiru noći.
Suze bližnjih.
Vrijeme guta živote,
gazi osjećaje, kida neraskidivo.
Netko tjera sve kraju.
Cvjetno proljeće, ljetni povjetarac,
jesenski nemir, bjelina zime.
Nestala je.
Prekinut san ljepote.
Nedovršen roman iskrenosti,
istrgnute centralne stranice
neispričane priče.
Otišla je daleko,
pobjegla od životne kolotečine,
utihnula u perivoje slave.
Ostaju sjećanja,
divna sjećanja,
u srcu zapisano ime.
Ostaje ljubav,
ljubav prijatelja.
Vječno!

     Kao prema svakom mladom čovjeku, život nije ni prema meni bio uvijek pravedan. Gledajući onako unatrag, shvaćam da savršenstvo nikad ne postoji. Osjećam neku tihu tugu. Mojim uzburkanim mislima pokušava vladati razum.
     Shvaćam da sam tek pred nekoliko godina bila maleno dijete koje je živjelo u svom svijetu, bez razočaranja, nepravde, u svijetu punom mira i radosti. A sada vidim da je to prošlo. I nikad se neće vratiti. Život kuca na moja vrata i nestrpljivo me vodi prema nepoznatom. Ulazim u avanturu.
     U svoje sjećanje spremam sve uspomene, dobre i loše. S nekim posebnim veseljem ih ljubomorno čuvam u svom srcu. One će biti najčvršća veza s mojim djetinjstvom koje je u trenu prohujalo pred mojim očima. Radosti, veselja, obilje ljubavi pružene u mojoj obitelji... Sve to postaje jedna divna uspomena.

(U mojim očima opet blistaju zvijezde, Osvit, ožujak 2002.)

     Mladi su ti koji trebaju mijenjati svijet, reći će mnogi. No, to je vrlo teško i čini se gotovo nemoguće. Ljudi se više međusobno ni ne poštuju, a kamoli da poštuju Boga. Većina njih poštuje Boga u vidu neke tradicije, a ne kao pravog Stvoritelja. Mladi koji vole ići u crkvu, koji vole Boga onako čisto jednostavno i koji su spremni nešto učiniti da i ostali počnu živjeti pravim vjerskim životom, to ne mogu. često ili gotovo uvijek su ismijavani i proglašavani čudacima.
    Teško je ustati iznad te zaluđene mase i čvrsto držati svoj stav. No upravo je to potrebno. I dok upoznajemo nove prijatelje u školi, na fakultetu, na ulici, koji nemaju slična načela u životu kao mi, nastaju teškoće. Kao da se bojimo reći da smo vjernici da ne bismo bili ismijani. No, nakon takvih ismijavanja postanemo jači i odlučniji u svojim stavovima. I jednog dana, kad vidimo te ljude kako pate u svom životnom bescilju, ili su pali u ralje nekih od "aktualnih" ovisnosti i tako prolazi njihov život, shvatimo da smo cijelo vrijeme u pravu.
     Shvatimo da jedino pravo možemo živjeti ako živimo u vjeri. Uz njega nadvladamo životne poteškoće. I tad znamo da Krist uvijek pobjeđuje. Ma koliko se to nevjerojatno činilo.

(Postati otporan, Osvit, lipanj 2002.)

     Prije svega, oprostimo jedni drugima, oprostimo svojim bližnjima. Oprostimo im sva zla i zloće koje su nam nanijeli. Shvatimo da smo i sami grešni te da nam je i samima potreban oprost. Pokajmo se za svoje grijehe.
     Zamolimo Gospodina da nam ih oprosti. Molitvom očistimo srce, okrijepimo dušu. Postanimo istinski bolji ljudi. činimo dobro onima koji su nesretni, koji nisu navikli da je život prema njima pošten. Pokažimo im da u svijetu ima i dobrog. Postanimo djelić boljeg svijeta.
    Samo takve nas Isus prima u svoje srce. Dakle, smisao tog žrtvovanja je život ispunjen ljubavlju koju nam On pruža.

(Smisao patnje i pokore, Osvit, ožujak 2002.)

    Razmišljaš li ponekad o trenutku u kojem se nalaziš? O trenutku kojeg trenutno proživljavaš? Jesi li svjestan svog postojanja, disanja, svojih osjećaja? Živiš li taj trenutak ili pasivno promatraš? Očekuješ li nešto, nadaš li se čemu? Ili je tvoje srce opterećeno, prazno, prezauzeto?
    Zamisli da se nalaziš ispred zrcala. Zrcalo je veliko tako da vidiš cijelo svoje tijelo. Promatraj sliku u zrcalu. Promotri svoje oči. Vidiš li u njima radost? Vidiš li na svome licu zabrinutost? Budi iskren prema sebi. Dobro pogledaj svaki djelić svoga tijela: usne, uši, ruke, prste, noge...
    Nastojiš li da tvoje usne uvijek slave Gospodina, da tvoje ruke pomažu bratu čovjeku, da tvoji prsti uvijek vrijedno rade, a tvoje noge vjerno kroče prema Bogu? Zamisli sada da postoji zrcalo koje pokazuje tvoju dušu. Pogledaj sada svoju dušu. Je li ona prazna ili je ispunjena mirom, vjerom, ljubavlju?
    Pozovi sada Isusa da dođe u tvoju dušu. Moli ga za svaki trenutak proveden na ovom svijetu, da ti prođe u njegovoj milosti i tvom poniznom služenju Njemu. Zamoli Isusa da ti svaki životni trenutak učini blagoslovljenim. Moli ga da ti dade ustrajnost i snagu za izvršavanje njegove svete volje. Zamoli Ga iskreno. Sada obećaj sam sebi da ćeš se truditi i ne propuštati život. Ne živi samo da bi ti uživao već i da bi služio Isusu.
     Odluči Mu postati vjeran sluga, grana koja će uroditi plodom. Prepoznaj Isusa u sebi i ne dopusti da ti noga napravi korak bez Njegove prisutnosti. Jer On je onaj koji ti treba i tvoj jedini put.

(Prepoznaj Isusa u sebi, neobjavljeno ranije)

     Jutro je. Nebom se protežu snježnobijeli oblaci, sunce sja svom svojom snagom. Tek poneka ptica proleti slobodno nebom. Mir... Tišina... Blagost... U livadi raste jedan cvijet. Ime mu je Maslačak. I on se budi. Širi svoje latice, polako, ali sigurno prema suncu.
    Sunčeve zrake dopiru do njegovih latica. Nije on u toj velikoj livadi sam. Tu je mnogo različitog cvijeća, mnogo starih maslačaka. Nikome od njih sunčeva svjetlost nije bila važna. No, on nije bio kao ostali. I pomalo im je bio čudan. Dok se ostalo cvijeće divilo vlastitoj ljepoti, mali Maslačak divio se beskrajnom plavetnilu neba i toplini sunca. Raspršuju se i posljednje kapi rose...
    Njegov pupoljak se sve više otvara dok njegov cvijet nije po prvi put ugledao sunčevu svjetlost. Toliko mu se svidjelo sunce da ga je svojim žutim cvijetom pratio za njegova sjaja. Kad se spustila noć, Maslačak je zaspao s nadom u novi dan. Zaspao je radujući se novom danu prepunom sunca. No, sljedeći je dan bio tmuran. Crni su se oblaci nadvili nad livadu. Maslačak je toliko žudio za suncem. Svojim ga je cvijetom tražio nebom. U jednom je trenutku ugledao sunčeve zrake kako paraju oblake. Oblaci kao da su se istopili. Svjetlost je ponovno zavladala.
     Jednog dana, Maslačak se pretvorio u pahulju. Lagani ga je povjetarac odnio prema nebu, prema suncu. On je bio sretan jer je krenuo prema svjetlosti koja ga je budila svakog jutra i koja ga je čuvala i kad je spavao. Ta svjetlost je bila izvor njegova života.

(Život jednog maslačka, Osvit, lipanj 2003.)

« Kad jednom Bog pruži svoju ruku
u potrazi za novim svjedocima,
za novim apostolima,
koga će naći?


Kad jednom Bog pruži ruku
u potrazi za vjernima,
za svojim vjernima
koga će naći?


Gdje su nestali svi...
Gdje smo se sakrili...
...Kad jednom sunce zrake skrije
i oblak blagu svjetlost zauzme
možda se onda ljudske oči upute
visoko gore...»

«...Bog je taj što križ ti da,
on po mjeri sazda ga.
Izabrana bijah od mnogih
i križ mi dade da nanovo se rodim...»

«...Pitam se Isuse,
ako podignem pogled,
hoćeš li me osuditi
hoćeš li me se odreći,
ili ćeš me primiti.
Svojim rukama otireš suze
s moga lica.
Svaka sjenka tuge
uto nestaje,
obrazi moji čisti postaše
Znam, nisam dostojna...
Sasvim slaba i krhka
Postajem perce u tvojoj ruci...
Tako me snažno držiš i govoriš:
-Ne boj se...
Sve ti opraštam...»

«Noge me umorne
vode k tebi, Isuse,
padam na koljena
ruku pruženih prema Tebi
i gledam Tvoje oči umorne
Tvoje oči patničke
Tvoje oči presvete...
...Kao Veronika, tako malena i neznatna
želim biti blizu Tebe
svog Spasitelja!
Zauvijek...»

«Kako da te prepoznam
kada dođe taj čas,

tko ćeš biti Ti,

kako ćeš se razlikovati od nas?

Hoćeš li imati znamen na čelu

ili dlane probodene te,
možda ćeš pustiti jednu suzu vrelu
koja će svetošću obasjat me?...»

«...O, kad bih barem znala
da sutrašnji je dan
u sjaju smješten,
noć bi provela u miru.
Mir...sada čeznem za njim...»

«Gle studen, gle zima-
sjetu sve tišu,

posve tihu sjetu nosi

i želi i hoće

i traži i dršće-

studen tiha, gle zima.

Zamrzla je misli stare

Al i nove, vjekovite,

u vjetru, u magli,

možda jedva, jedva diše...»

«...Hvala ti što si me naučio hodati zajedno
bez riječi, bez priče
i razići se kao da smo sve spomenuli.
Hvala ti što si mi pokazao
što znači živjeti u vjeri,
što znači živjeti u ljubavi,
što znači živjeti
i biti to što si upravo ti-
biti prijatelj»

«Tko su ovi ljudi koji
me okružuju
u bistrini zimskog jutra...
...Vječita se ova dvojba doima
i možda nikad neću razabrati moći
tko pokraj mene stoji
u sivilu boja moga pogleda...
...Oslijepih na boje
od prevelikog blještavila šarenih riječi
neiskrenih,
beskorisnih.»

«...one noći kada rekao si mi
da ljubav je beskrajan san
djevojčice iz bajke
shvatila sam...

No, bilo je prekasno.

Uspio si slomiti moje srce,
razbiti ga u dijelove
i...na koncu
za sobom ostaviti samo trag...»

«Mrak i tama u mom srcu,
opet!
Nigdje svjetla,
nit je san,
a nije ni java.
Teško je shvatiti
kako ljubav prestaje.
Kao kaplja kiše,
čim u prepreku udari,
rasprsne se i nestaje.»

« Noćas sam sanjala

divan san,

san o dvoje ljudi

ljepotom obasjan.

I prepoznala sam u snu

Zaljubljeni par

Kako skida zvijezde s neba

I pruža njihov sjaj

Jedno drugome kao dar...

 

...U kriku jave i sna,

suze potekoše niz lice.

Jer sunce sja,

Jer dan se rađa

Jer prestaje san.

Tebe nema,

ti nisi tu,

naša ljubav pripada

samo, mom snu.»

«...Možda si blizu,
možda daleko,
možda te poznajem,
a možda i ne.
Voljela bih znati tko si
i kada ćeš mi doć
da pripremim bal
u tu zvjezdanu noć...»

«Jesi li ponekad tužan

jer život tako nemilosrdno teče,

a ti samo čekaš,

čekaš svoj trenutak.

A život te nosi,

sve brže i brže

i ne pita za osjećaje,

ne pita za želje.

I baš kad se snađeš,

kad prepoznaš «ono» u sebi,

kad prepoznaš put kojim hodaš,

on te okrene

onako bezbrižno i bezosjećajno

i dade ti novi smjer.

A ti ispočetka

čekaš i živiš,

i živiš i čekaš,

čekaš svoj trenutak,

trenutak ljubavi

dok život teče i teče...

i protječe.»

«...Smisao tada na zemlji je
koju On stvori za tebe
da učiniš nešto za braću svu
jer izabran za njih ti si tu,
braću darovanu po Božjem imenu.»

«...Kiša...
Pitam se zašto ju volim?
Možda me podsjeća na trenutke
davno propuštene,
neke zarobljene, izgubljene.
Kapima svojim kao da odnosi
sav strah, sav nemir
i čisti uplakane horizonte...»

«Dok ulazim u te
osjećam tvoju tišinu i muk-
kao u predvorju raja,
tvoj mir ispunja mi dušu,
osjećam se sigurno do kraja...»

«Zašto baš tvoje ulice tako posebno mirišu?
Zašto je baš sunce nad tobom najsjajnije,
a nebo najbistrije?
...Ti imaš nešto u sebi,
nešto snažno i čarobno,
nešto posebno i primamljivo.
Svojom dragocjenošću nastojiš ući
u svako srce
i ostati u njemu zauvijek.»

 

«...Izabrana bijah od mnogih i križ mi dade da nanovo se rodim...»

«...Kao Veronika, tako malena i neznatna, želim biti blizu Tebe, svog Spasitelja, zauvijek...»

«...Ako nam se jednom raziđu putovi, ako i osamljenost pokuca na tvoja vrata, u svom srcu ćeš naći stihove pune nade i snova...»

«...sigurna sam u to da anđeli su tu i po zemlji hodaju...»

«...možda smo ti i ja samo dio snova...»

«...Postadoh slijepa za boje i prihvatih sve u sivom...»

«...nakon oblaka i mraka, postoji nada - u sunčan dan...»

«...Kad jednom sunce zrake skrije i oblak blagu svjetlost zauzme, možda se onda ljudske oči upute visoko gore...»

«...Mir...sada čeznem za njim...»

«...Život kuca na naša vrata i nestrpljivo nas vodi prema nepoznatom...»

«...čarolija osmijeha je pravi način da nam život postane ljepši...»

«...ako nikad ne vidiš beskrajno nebo iznad sebe i tlo po kojem gaziš, propustit ćeš nešto što se zove život...»